o školi
HASAN KAIMIJA
Škola je dobila naziv po Hasanu Kaimiji: svojevremeno najzanimljivijoj ličnosti alhamijado književnosti u Bosni, pjesniku i zaštitniku sarajevske sirotinje. Pjesnički pseudonim kaimi, što znači postojani, dobio je kao šejh Sinanove tekije, jer bi provodio halvet stojeći.
Hasan Kaimija Zrinović rođen je u prvoj polovini 17. stoljeća u Sarajevu, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Kao mladić se zaputio u svijet, odlazi u Sofiju, gdje je pred šejhom halvetijskog reda Muslihuddinom iz Užica stekao potpunije obrazovanje i pristupio halvetijskom tarikatu u kome je dobio i titulu halife.
Bio je čuven i cijenjen kao učenjak i poznavalac mnogih grana svjetovnih i vjerskih nauka, zbog čega su ga još za života njegovi savremenici proglasili evlijom, tj. čovjekom svetim, kome su dostupne mnoge tajne, nepoznate običnim smrtnicima. Mnogo je pomagao narodu i liječenjem raznih bolesti pomoću trava i sokova iz korijenja. Volio je poštenje i pravdu, pa nije dozvoljavao da se čine nasilja i zulumi. S mimbera je u džamiji često oštro jezikom šibao nesavjesne činovnike, janjičarske baše i visoke funkcionere vilajetske vlade. Zauzimao se za slabe i progonjene. Svijet ga je zbog toga neobično volio i cijenio, a njegova popularnost nije bila draga nosiocima vlasti i onima koji su progonili i pljačkali siro¬tinju.
Zalažući se za socijalna prava sirotinje, koja je 1683. godine tražila da se podijeli bogataško ži¬to, predvodio je sarajevsku fukaru u buni koju su podigli, u godini kad su gospodarili glad, mito, skupoća, kuga i druge nevolje, protiv trgo¬vaca koji su u hambarima čuvali žito s namjerom da ga po skupe pare prodaju sirotinji. Zavladala je strava i stradalo je mnogo ljudi na objema stranama, trgovci, bogataši, ali i kadija Omer i njegov zamjenik Adem-efendija. Šejh je došao u sukob s vlastima i sarajevskom ulemom, koji su zbog toga, ali i zbog njegovih proročanskih pjesama, isposlovali da ga se protjera iz Sarajeva. Nakon progona, Kaimija se obreo u Zvorniku gdje je i proveo ostatak života.
Umro je 1691. godine. Iz velikog poštovanja, narod mu je odmah poslije smrti podigao malo turbe od lomljenog kamena, ćerpiča i drveta, pokriveno šindrom.
Izvjesno je kako Kaimija bijaše jedna ogromna figura svoga doba, pojava jednog iskrenog narodnog borca, tribuna, književnika i pjesnika, čovjeka kod kojeg je socijalni osjećaj bio razvijen do konačnih granica i kad nikakva žrtva, pa i sam život, nije bila preskupa u borbi za socijalno dobro svoje sredine. To je bio skroman čovjek, koji nije niti u jednoj prilici zauzimao nikakav politički položaj u turskoj upravi, koji nije težio nikakvoj vojnoj ili političkoj slavi iako je po svojoj duhovnoj vrsnoći mogao postati prvi među prvima. I bio je prvak, ne na vlasti nego među skromnim dervišima, upamćen kao kristal u kristalu i svjetlo svjetiljke, što baca zrake kao da veli: ‘Ja sam vidik bez granica.’”
Izvjesno je kako Kaimija bijaše jedna ogromna figura svoga doba, pojava jednog iskrenog narodnog borca, tribuna, književnika i pjesnika, čovjeka kod kojeg je socijalni osjećaj bio razvijen do konačnih granica i kad nikakva žrtva, pa i sam život, nije bila preskupa u borbi za socijalno dobro svoje sredine. To je bio skroman čovjek, koji nije niti u jednoj prilici zauzimao nikakav politički položaj u turskoj upravi, koji nije težio nikakvoj vojnoj ili političkoj slavi iako je po svojoj duhovnoj vrsnoći mogao postati prvi među prvima. I bio je prvak, ne na vlasti nego među skromnim dervišima, upamćen kao kristal u kristalu i svjetlo svjetiljke, što baca zrake kao da veli: ‘Ja sam vidik bez granica.’”
Šejh Hasan Kaimija bavio se se ilmi-džifrom, naukom o brojevima, što je uobičajeno za čovjeka tog vremena i na Istoku i na Zapadu. Pisao je na turskom jeziku i ostavio dvije stihovane zbirke: Waridat i Diwan. Poznate su i dvije njegove pjesme na bosanskom jeziku koje su se najviše prenosile usmenim putem, jedna o osvojenju Kandije i druga o štetnosti duhana.
